ISPOVIJEST SPAŠENE TURKINJE: ‘Provela sam 4 dana u mraku, pod ruševinama, dojeći novorođenče. Uvjerena da nitko neće doći’

Necla Camuz za BBC je prepričala stravične trenutke nakon potresa, kad je ostala zatrpana s bebom

Tursku i Siriju prije tjedan dana pogodili su potresi u kojima je dosad poginulo preko 34.000 ljudi. No, unatoč tome što vrijeme ističe i što su nade za pronalazak živih sve manje, svakodnevno izađe neka nova vijest o čudesnom izvlačenju preživjelih iz ruševina.

Jedna od njih je Necle Camuz koja je rodila drugog sina 27. siječnja. Dala mu je ime Yagiz, u prijevodu “hrabri.” Samo 10 dana nakon njegovog rođenja, u 04:17 sati 6. siječnja, dogodio se potres. Necla i Yagiz bili su u ruševinama gotovo četiri dana prije nego što su spašeni.

Kad je udario prvi potres magnitude 7, 8, Necla je bila budna. U jednom trenutku je dojila dijete, u drugom završila s njim pod hrpom ruševina. S obitelji je živjela na drugom katu moderne peterokatnice u gradu Samandagu. Zgrada je bila lijepa, a ona se tamo osjećala sigurno, piše BBC.

“Kada je počeo, htjela sam otići do muža u susjednu sobu, a on je htio doći do mene. No, dok mi je pokušavao prići s drugim sinom, na njih je pao ormar i ostali su nepomični”, počinje pričati Necla.

“Kako se potres pojačavao, pao je zid, soba se tresla a zgrada je promijenila položaj. Kad je sve stalo nisam ni shvatila da sam propala jedan kat dolje. Dozivala sam ih, ali odgovora nije bilo”, prisjetila se.

Završila je u ležećem položaju. Beba joj je bila na grudima, a ormar koji je pao kraj njih zapravo ih je spasio jer je spriječio da ih zgnječi hrpa betona. U tom položaju su majka i beba bile gotovo četiri dana.

Necla pod ruševinama nije vidjela ništa. Ispričala je da je bio mrkli mrak i da se morala osloniti na druga čula da shvati što se događa. Na sreću, odmah je osjetila da njen sin i dalje diše. U ruševinama im je isprva bilo toplo, prisjetila se, iako je zrak u početku bio težak. Kada se sva prašina slegnula bilo je lakše.

Ispričala je i kako joj se činilo da leži na dječjim igračkama, ali nije ih mogla pomaknuti da joj bude udobnije. Osim ormara, svojeg djeteta i odjeće koju su nosili, osjetila je jedino beton i krhotine. U daljini je čula glasove. Pokušavala je vikati kako bi ju čuli, lupala je po ormaru.

Kada to nije upalilo, uzela je komade krhotina koji su pali kraj nje. Udarala je njima po ormaru, nadajući se da će to biti glasnije. Bojala se da će se sve urušiti na nju. No, ni na te udarce nije bilo odgovora. Tada je Nacla shvatila kako je moguće da nitko neće doći po nju i njenu bebu. “Bilo je stravično”, kazala je.

U ruševinama i mraku je izgubila svaki pojam o vremenu. “Planirate puno toga kada dobijete dijete. I onda… odjednom… pod ruševinama ste”, kazala je za BBC. Srećom, imala je dovoljno prostora da doji sina.

Kako nije imala vode ni hrane, u očaju je pokušala piti svoje mlijeko. No, nije uspjela. U jednom trenutku je čula korake, glasove i zvukove bušilice. No, činilo joj se da su ti zvukovi daleko. Čuvala je energiju i bila tiho, kako bi imala snage vikati ako se zvukovi približe.

Cijelo vrijeme je mislila na obitelj, bebu na grudima, sina i muža koji su bili negdje u ruševinama. Brinula se i za druge voljene, kako su oni prošli u potresu. Necla nije vjerovala da će se izvući. Nadu joj je davalo to što je na prsima držala Yagiza.

Nakon više od 90 sati pod ruševinama, iznenada je čula lavež pasa. Mislila je da sanja. No, onda je začula i glas koji ju je pitao je li dobro i dao joj uputu da pokuca jednom ako je. Pitao ju je potom i u kojem stanu živi. Tada je znala da ju je netko pronašao.

Spasioci su polako kopali do nje. Mrak u kojemu je bila je nestao kada je netko otklonio krhotine i upalio bateriju. Kako se otkopavanje nastavljalo, približio se i tim vatrogasaca iz Istanbula. Pitali su je koliko je stara beba koju drži. No, Necla nije znala jer je izgubila pojam o vremenu. Mogla im je reći jedino da je beba imala 10 dana kada je došlo do potresa.

Predala je Yagiza spasiocima koji su potom izvukli i nju. Stavili su je na nosila a okupljeni oko zgrade su pljeskali i uzvikivali dok su nosila išla ka kolima Hitne pomoći. Necla nije prepoznala nikoga od tih ljudi. Jedino o čemu je razmišljala dok su je nosili prema Hitnoj bilo je: je li joj drugi sin spašen. Tješila se da je.

Necla i Yagiz su prevezeni u bolnicu u koju je došla i rodbina koja joj je kazala kako su joj spašeni i suprug i drugi sin te da su u drugoj bolnici, u Adani. Imaju ozbiljne ozljede nogu i stopala i hospitalizirani su. Začudo, ni Necla niti Yagiz nisu zadobili ozbiljnije ozljede.

U bolnici su bili 24 sata i onda su pušteni. No, Necla više nema doma. Nestao je u potresu. Jedan član obitelji ju je doveo u improvizirani plavi šator od drveta i cerade. U njemu je 13 članova obitelji koji su ostali bez domova. Podržavaju se, imaju mali štednjak, igraju šah i pričaju priče.

Necla se sada pokušava pomiriti sa svime što se dogodilo. Kaže da Yagizu duguje svoj život. “Da on nije bio dovoljno jak da preživi, ni ja ne bih bila”, kazala je. Nada se samo, dodaje, da njen sin neće doživjeti ništa slično. “Jako sam sretna što je on beba i što se neće sjećati ničega od ovoga”, kazala je.

Visited 1 times, 1 visit(s) today

Be the first to comment

Leave a Reply