RODIO SE U JEDNOM, A POGINUO U DRUGOM RAZORNOM ZEMLJOTRESU Osman svojim tijelom štitio mlađeg brata, pa U TRENU OSTAO ZATRPAN (FOTO)

Svijet i dalje oplakuje više od 50.000 žrtava razornog zemljotresa koji je 6. februara pogodio Tursku.

Tri sedmice nakon potresa koji su uništili više od deset provincija u Turskoj i susednoj Siriji obustavljene su spasilačke akcije, a nepoznato je koliko je još ljudi zatrpano pod ruševinama.

Svakog dana iz Turske stižu tragične priče porodica koji su 6. februara ostali bez svojih najmilijih, a priča o tragediji mladog Osmana Enesa rastužila je sve. Naime, Osman je ugledao svijet usljed jednog razornog potresa, i sklopio oči u drugom.

Osman Enes Basturk rođen je 17. avgusta 1999, kada je Tursku pogodio razoran zemljotres jačine 7,6 stepeni po Rihteru koji je odnio više od 18.000 života, a stradao je u potresu jačine 7,7 stepeni koji je 6. februara pred zoru gotovo sravnio sa zemljom deset provincija u ovoj zemlji.

Porodica Basturk se preselila iz Gazijantepa u Nurdagi tri dana prije nego što se dogodila najveća prirodna katastrofa u posljednjih 100 godina. Razoran zemljotres je Osmana i njegovu porodicu zatekao u novom domu.

Otac Mehmet, majka Asja i brat Emirhan, bili su sa Osmanom u kući u trenutku kada je sve počelo da se ruši. Mladi Osman je stradao dok je svojim tijelom štitio mlađeg brata.

3352098-tyutyu01-epa-tolga-bozoglu-ff

FOTO: EPA TOLGA BOZOGLU

Spasioci su nakon višečasovne akcije uspjeli da izvuku Mehmeta, Asju i Emirhana iz ruševina, ali za Osmana nije bilo spasa.

“Te noći se dogodila katastrofa. Kao da je pakao pušten među nas. Ustao sam za molitvu u 03:05 časova i potom sam opet zaspao. Taman što me uhvatio san krenuo je zemljotres i zgrada je počela da se trese. Nestalo je struje i u sljedećem trenutku sve je počelo da se urušava. Ostali smo zatrpani”, priča neutješni otac Mehmet.

On je uspio sam da se izvuče iz ruševina.

“Čuo sam glas supruge i mlađeg sina. Kopali smo i kopali. Poslije nekih 6 sati uspjeli smo da izvučemo Asju, a mog sinčića poslije osam ili devet sati”, priča Mehmet.

Otac stradalog Osmana i dalje ne može da vjeruje da mu je jedan razorni zemljotres donio sina, a drugi uzeo.

“Moj sin rođen je u jutro 17. avgusta 1999., kada je bio razoran zemljotres, a stradao je sad, u ovom zemljotresu. Bol koju osjećam je neopisiva. Nek mu Bog podari mjesto na nebu. Bog nam ga je dao na 23 godine”, priča otac.

Mehmet kaže da je Osman učinio svijet da spasi život svog malog brata Emirhana.

“Postavio je svoje tijelo da zaštiti brata, da mu brat ne strada”, priča Mehmet.

Porodica je ostala i bez Osmana i bez krova nad glavom.

“Sad živimo u šatoru u selu. Bili smo u bolnici nekih 12 dana, a potom smo prešli u šator. Još nikakva pomoć nije stigla do nas. Živimo od onoga što imamo. Sina sam izgubio u ovoj katastrofi. Kuću više nemam. Molimo vlast da nam pomogne, jer mi ne znamo gdje ćemo, ne znamo kako da preživimo”, kaže Mehmet.

Majka Asja jedva uspijeva da progovori od tuge.

“Ono što smo prošli je neopisivo. Doživjeli smo kraj svijeta. U tu kuću smo se usijelili prije tri dana. Ma nismo ni treće jutro dočekali u njoj… Sad moramo da sahranimo sina”, kaže neutješna majka.

Ona kaže da su svi bili u jednoj sobi kada je kuća počela da se ruši.

“Ja sam bila izgubila svijest. Probudio me je sin dozivajući me i pitajući me kako sam. Govorila sam mu da sam dobro. Pitala sam ga kako je on, kako je njegov brat. Rekao mi je: “Bata ne priča, ruka mu je hladna kao led”. Moj stariji sin je tijelom zaštitio brata, sebe nije mogao da zaštiti. Moj Osman je rođen u jutro kad je bio razoran zemljotres, umro je ujutru u razornom zemljotresu. Sve smo izgubili”, kaže Asja.