KAKO PREPOZNATI DA SA DJETETOM NEŠTO NIJE U REDU: Kada se javi OVAKVO ponašanje, znajte da je situacija KRAJNJE OZBILJNA

Kako dolazi do otuđenja mladih i kako na vrijeme uočiti posljedice socijalne izolacije na mentalno zdravlje tinejdžera.

Svjedoci smo užasnih, tragičnih događaja među tinejdžerima od kojih su neki nažalost imali fatalne ishode. Postavlja se pitanje kako i zašto dolazi do ovakvih situacija?

Sve više su vidljive posljedice socijalne izolacije kod mladih. Isprva je bila nametnuta zbog pandemije ali je nažalost i dalje prisutna.

Uveliko se primeti da je pandemija ostavila posledice i na mentalno zdravlje svih nas ali koliko je ozbiljno treba da shvatimo kada se tinejdžer sasvim otuđi? Na ovu temu priča dečja psihološkinja Nikolina Milosavljević.

Kao jednu od najozbiljnijih posljedica pandemije Nikolina navodi izolaciju i otuđenje mladih od realnog i stvarnog svijeta i njihovo okretanje ka virtuelnom svetu. Ograničenja, karantini, zatvaranja ali i online nastava, sve je to postepeno doprinosilo da se tinejdžeri sve više povuku u neki svoj svijet.

„Nerijetko se dešavalo da djeca prilikom odvajanja u dvije grupe u odjeljenju budu u različitim grupama u odnosu na one drugare i drugarice sa kojima su se družili. Onda zbog socijalne distance i retkog fizičkog viđanja može doći do međusobnog udaljavanja, pa čak i gubitka kontakta, što na jednu mladu osobu djeluje vrlo nepovoljno“, dodaje ona.

Moguće i misli o samoubistvu

Ona objašnjava šta sve zapravo predstavlja ta izolovanost i otuđenost:

„Današnji tinejdžeri svoje kontakte najčešće održavaju digitalno. Sa svojim prijateljima vole da se dopisuju i da su na društvenim mrežama. Međutim, većina njih smatra da ta vrsta komunikacije nije dovoljna da bi se kvalitetno povezali sa svojim prijateljima, što znači da im je potrebno da se vide oči u oči sa njima.“

Ipak, kad nema te fizičke povezanosti sa prijateljima, koju je u najvećoj mjeri narušila pandemija, dijete se može osjećati usamljeno i odbačeno.

„Takva osećanja se dodatno pojačavaju ukoliko su oni svom prijatelju poslali poruku, a on im nije odmah odgovorio. Tad tinejdžer često može doći do zaključka da taj prijatelj ne želi više da se druži sa njim. Zbog nedostatka kontakta uživo, takvi nesporazumi ne budu razrešeni i objašnjeni i dijete se može dodatno osjećati odbačeno. Takođe, može razviti osjećanje neprihvaćenosti, a sve to može uticati na to da se razviju određeni simptomi depresivnosti, čak do ideja o suicidu.“

Znak za uzbunu su apetit i san

Zato je vrlo važno znati kako da pravovremeno prepoznamo ovaj problem i koji to alarmi ukazuju da se dijete otuđilo od drugih.

„Kada se tinejdžer oseća izolovano i odbačeno, može se dodatno povući u sebe. Roditelji mogu primetiti da se adolescent ne druži sa istim osobama kao ranije ili čak da mnogo slabije izlazi sa bilo kim. Takođe, može biti razdražljiviji i svadljiviji sa ukućanima. Ukoliko dođe do razvoja određenih depresivnih osjećanja (s tim što ne mora da znači da će kod svakog doći do toga), treba obratiti pažnju na apetit i na kvalitet sna.

Ukoliko dijete slabije ili previše jede, previše kasno legne da spava (ima poteškoća da se uspava), ujutru je neispavano, ima problem sa koncentracijom, učenjem i pamćenjem, i sve to traje više od dvije nedelje, treba razmotriti savetovanje ili angažovanje profesionalne osobe kako bi se pomoglo tinejdžeru“, napominje Nikolina.

Za roditelje ogroman izazov

Ukoliko se ovakvi znaci pojave, probijanje te barijere predstavljaće za roditelje ogroman izazov jer svi znamo koliko tinejdžeri inače znaju da budu distancirani u nekom svom svijetu.

„Vrlo je važno da porodica ima naviku da redovno organizuje određene porodične aktivnosti kako bi se tinejdžer osjećao povezano sa ukućanima. To porodično vrijeme može biti usmjereno na zajedničko gledanje filmova koji su zanimljivi i tinejdžerima, i roditeljima, ili da se organizuje veče društvenih igara. To može pomoći djetetu da se osjeća bolje“.

Ona navodi i da roditelji često žele što pre da saznaju šta se dešava djetetu, ali ono neće uvijek biti spremno da podijeli to sa roditeljima i stvaraće otpor.

„Ukoliko je dete bliskije sa nekim drugim iz šire porodice, treba zamoliti tu osobu da spontano priđe djetetu i proba da sazna šta ga muči i da li ga uopšte nešto muči ili samo prolazi kroz određenu pubertetsku fazu. Takođe, ne treba uvijek lično shvatati djetetovu svadljivost i ne treba ulaziti u svađu sa njim, već čekati trenutak kada se dijete umiri, pa da se tada porazgovara sa njim o osjećanjima i izazovima“, zaključuje dečja psihološkinja Nikolina Milosavljević za Zadovoljna.rs

Visited 1 times, 1 visit(s) today

Be the first to comment

Leave a Reply